Đurđa, 73 godine
Đurđa ima 73 godine i svi koji prate rad naše udruge sigurno znaju za nju, jer je ona jedna od naših najaktivnijih članova. Rado je pristala s nama razgovarati, a nama je vrijeme s njom, uz sva njena iskustva, osjećaje i životne poruke, jednostavno proletjelo.
Danas govori iz cipela starije osobe, ali cijeli je život okružena generacijom kojoj sada i sama pripada.
“Ja sam od djetinjstva stalno imala kontakt sa starijim osobama. Voljela sam crkvene pjesme i u trećem razredu sam išla kod jedne bake da mi ih piše. U četvrtom razredu sam išla kod jedne starije gospođe učiti njemački jezik. Išli smo u kuću kod bake i djeda igrati se. Bilo je normalno da smo među starim osobama”, prisjeća se.
Razloga da bude oko starijih je bilo više jer, kaže, znali su što od njih sve mogu dobiti.
“Mi smo bili uz starije ako smo htjeli nešto čuti, naučiti, “ukrasti” neku tajnu. A danas mladima ne treba, sve im je na izvol′te, ne doživljavaju nas starije ljude kao nekoga od koga mogu nešto naučiti”, čini joj se.
Veliki utjecaj na njezin život imala je njezina baka. “Od nje sam naučila da treba rješavati križaljke, čitati Vjesnik u srijedu, slušati radio Slobodnu Europu, slušati Radio Luxemburg zbog pjesama, i svašta nešto”, nabraja i priznaje da joj je upravo bakino mišljenje često bilo ono koje je najviše iščekivala.
“Ja sam išla u srednju školu u Osijeku i dolazila sam kući svaka dva tjedna, autobusom. I prvi put kad sam se pojavila s onim crvenim preljevom na kosi, mislila sam: šta će baka reći? Uopće nisam razmišljala šta će reći mama i tata, nego šta će reći baka. Isto tako kad sam prvi put iz Osijeka došla kući u kratkim hlačicama. Ali baka je bila jako suvremena, jako, tako da nije bilo problema, ali se ipak to prokomentiralo”, smije se Đurđa.
U životu nije naučila mirovati, kako kod kuće, tako ni u obiteljskoj urarskoj radnji, koja se mogla pohvaliti dugom tradicijom. Upravo je ona, odnosno njezina marljivost i upornost protiv koje ne može, skupila zavidnu količinu povijesnog materijala o tradiciji urarske radnje obitelji Papež. Taj materijal sada je stalni muzejski postav etno-centra u Belom Manastiru, što je postao prije dvije godine.
Ali iako svi koji je poznaju ne znaju gdje bi mogla “ugurati” dodatne aktivnosti, ipak žali što kroz život nije bila još aktivnija, posebno među ljudima. No, najviše žali zbog dvije stvari: jer nikad nije naučila voziti auto i jer nije bila nigdje zaposlena.
“Prvenstveno sam trebala odbiti ljude koji su mi govorili da ne trebam ići raditi. Kad se cijela moja generacija zaposlila, meni su rekli nemoj, ima kod kuće posla, pomagat ćeš suprugu u radnji, nemoj ići raditi. I nisam išla. To mi je, mislim, najveća greška. A druga mi je najveća greška što nikad nisam imala volju ni želju da vozim auto. Ali to je prijeko potrebno i sad mi je jako žao”, priznaje.
Životne ceste vode nas u svim smjerovima i to putovanje nije uvijek sunčano. Tako je i Đurđi, koju također nisu zaobišli životni izazovi. “I onda bude, normalno, i meni nekada dana da se isplačem. Ali naučila sam plakati bez da mi nos curi, samo oči suze, bez da netko primijeti”, ispričala nam je.
A da ona može odlučivati, zna kako bi svijet učinila boljim mjestom.
“Samo da jedni druge poštujemo. Kao što sebe poštujemo. I to nije fraza, to je životna istina, lekcija po kojoj trebamo živjeti. Samo radi drugome ono što želiš sebi. Ili nemoj raditi drugome ono što ne želiš da tebi neko radi. Ja mislim da bi onda svijet bio potpuno drugačije mjesto”, kaže Đurđa i mi se s njom slažemo.
A po čemu bi htjela da je se ljudi sjećaju?
“Pa nek′ me se samo sjećaju. Ako će me se sjećati, onda sam valjda ostavila neki trag”, skromno je završila naš razgovor Đurđa.
Posljednja je ovo priča u seriji “Stariji, pa šta?”, kojima želimo otkriti i istaknuti vrijednosti koje nose najstariji među nama, a koje prečesto ostaju u sjeni predrasuda i stereotipa. Svi to i sami možete nastaviti raditi, dijeljenjem neke od sedam priča koje smo objavili ili sličnim razgovorima sa starijima koji nas okružuju.