Savka, 73 godine
Kad djeca uče slova, promatraju svijet oko sebe i govore: A kao auto; B kao banana; C kao cipela. Istom formulom možemo reći i: S kao skromna, S kao Savka. Jer ona to uistinu jest. Rado je odgovarala na sva naša pitanja, ali ipak najradije na ona o toliko voljenom hobiju, kojeg ćemo uskoro otkriti.
Savka ima 73 godine, rođena je u Makedoniji, a u Baranju je došla kao mlada, i to bez da je za tu promjenu tada rekla roditeljima. “Eto, i tu sam ostarila”, priča nam uz smijeh. Dobro je raspoložena iako je samo par noći ranije do tri ujutro radila ono što najviše voli raditi – zlatovez. S ovom vještinom upoznala se tek prije dvije godine, dakle nakon što je zagazila u sedamdesete, ali je preciznost i kreativnost kakvu zahtijevaju ručni radovi u mladosti brusila štrikanjem i heklanjem.
A skoro ju je cijela priča sa zlatovezom zaobišla jer, u trenu kad je gospođa iz Karanca počela dolaziti u Udrugu kako bi podučavala ovu vještinu, Savka je imala gripu. Pridružila im se dosta kasnije i do danas ne odustaje jer je, kaže, zlatovez ispunjava i bez njega ne može. Priznaje da taj rad nije lagan, nije to bio ni na početku, a nije ni sada: treba crtati, rezati, lijepiti, paziti da ne bude gusto, inače je sve uzalud. Kad joj se ne da, ne radi ga, ali kad je raspoložena, odradi i dva-tri sata u komadu, koji joj prođu, a da i ne primijeti. Osim gušta, opuštanja i zadovoljstva da rukama stvara ljepotu, zlatovez joj je donio i putovanja, jer je izlagala na izložbama od Lipovljana do Novog Sada.
Mladima predlaže da se i oni iskušaju u zlatovezu koji bi im, kaže, bio izvor zadovoljstva i način očuvanja tradicije.
“To je najbolje, da malo skrate vrijeme, ne na telefonima, nego ovako. To, kad se počne raditi, to se uživa”, ističe.
Ipak, njezina energija tu ne staje, ima je dovoljno i za još novih znanja i iskustava. Tako nam je otkrila da bi jako volljela naučiti dobro raditi i svete slike.
“Da, to mi se jako sviđa, nađemo sve na internetu i to mi onda kopiramo i povećamo i onda radimo”, opisuje nam kako se snalazi.
U razgovoru smo se vratili i u dane mladosti kada, kako nam iskreno priča, nije morala razmišljati o ničemu, to su radili roditelji. Kao i većina, i ona je s 20-ak godina imala drugačiju ideju o starosti nego što je ima danas, više od pola stoljeća kasnije.
“Nekad je bilo da ste i s 50 godina stari”, prisjeća se. “Tako smo to zamišljali. A sad kad ja imam moje godine, pa joj, nisam još baš stara i ne osjećam se troma ili kao da nešto ne mogu. I da se mogu vratiti unazad, sigurno bih razmišljala drugačije”, ističe nam Savka.
Pitali smo je je li ponosna na sebe kada pogleda unatrag. I tu njezina skromnost s početka priče opet dođe u prvi plan, iza sebe ostavi svo Savkino životno iskustvo i znanja, pa skromno odgovara: “pa jesam, zadovoljna sam”.
Izgraditi život tisuću kilometara daleko od roditelja, naučiti novu vještinu u 70-ima – to je tek dio životnih sjećanja koje Savka nosi u sebi, a koje je sada podijelila s nama.
Ovo je jedna priča u nizu kojom želimo otkriti i istaknuti vrijednosti koje nose najstariji među nama, a koje prečesto ostaju u sjeni predrasuda i stereotipa. Svi u tome možete sudjelovati i imate priliku početi već sada: dijeljenjem ove priče ili sličnim razgovorima sa starijima koji nas okružuju.