Rozalija, 67 godina
Zovemo je teta Rozika, ali pravo ime joj je Rozalija. Ima 67 godina, krojačica je u mirovini, a radila je i kao kuharica i domar. Iako je njezino djetinjstvo odavno završilo, rado ga se i „kao jučer“ sjeća.
Odrasla okružena ljudima različite dobi, najviše jer je u kući živjelo čak četiri generacije: ona, sestra, mama, stric i strina s djecom, baka i prabaka.
„Prabaka nas je čuvala dok su roditelji radili. Uvijek je bilo kao vrtić kod nas, došlo bi još djece, naše prijateljice. I tada nije bilo kao danas – samo uči. Nego bi nam navečer rekli šta ćemo sutradan raditi: plijeviti peršun, luk, imala sam svoju bašticu. I tako smo naučili kako raditi. Tako sam sa sedam godina počela kuhati, paradajiz juhu i trgance, koje sam sama mijesila, sama“, opisuje nam.
Rozalija na sva naša pitanja odgovara bez pauze i s jasnim stavom, kao što to može čovjek s iskustvom i mudrosti koje godine nose sa sobom. Na isti način odgovara na pitanje o tome koja je najveća razlika između vremena kada je ona bila mala i sadašnjeg vremena.
„Mislim da je moje djetinjstvo bilo puno sretnije nego što je djeci danas. Oni danas sve dobiju i svaka igračka im traje sat-dva i već je odbacuju. Mi smo igračke sami morali izmisliti, radili smo bebe od kukuruza, s blatom smo se igrali, crtali smo u zemlji školu pa bacali crijep i skakali. Od papira smo radili lutku, na nju smo crtali haljine. I dan danas to pamtim“, opisuje nam Rozalija.
Zanimalo nas je i vidi li razliku u odnosu prema starijim osobama nekada i danas? „Velika je razlika, k’o nebo i zemlja. Mi nismo smjeli proći preko sela, a da nekome ne kažemo dobar dan. I ne bi se dogodilo da netko mlad ne ustane i preda mjesto starijem od sebe. E, danas to tako ide, a nekada nije smjelo“, prisjeća se Rozalija.
A ova ocjena da je nekada bilo bolje ne odnosi se samo na djecu. Smatra da se prije općenito bolje živjelo.
“Teško je bilo, puno smo morali raditi, ali više poštovanje smo dobili. Radnici su dobivali više poštovanja nego što dobivaju danas“, istaknula nam je Rozalija.
Uz majku je naučila i šivati i kuhati, a iako se školovala za krojačicu, nije dugo radila taj posao, najviše zbog premale plaće, pa je mirovinu dočekala kao kuharica. „I onda su me pitali bi li htjela ostati tamo i nastaviti raditi, ali nisam, morala sam zbog zdravlja otići“.
I dok većina zaposlenih ljudi svih generacija mašta o trenutku kad će otići u mirovinu i napokon odmoriti od teškog rada, žurbe da se negdje stigne i obavi sve obaveze, mirovina za Rozaliju ne znači i mirovanje. „Ne mogu ja samo sjediti i gledati, nemam mira. Imam ovu malu bašticu. Ali meni nije samo to dovoljno“, kaže Rozalija, koja izrađuje i nakit, ali najradije od svega radi figurice od gipsa. Sove, čamac, slona, anđele, školjke, posudice. Pitali smo je i ima li dana kad joj ovaj rad i ne ide, kada nije zadovoljna ili raspoložena?
„Nema, ja kad to počnem raditi, onda u tome uživam i zaboravim na vrijeme i na sve ostalo. Samo se koncentriram i vrijeme stane“, priča nam Rozalija.
Na kraju, razgovor ne može proći bez barem jedne poruke mlađim generacijama, a Rozalijina glasi: ostavite mobitele i budite kreativni. Iza tih riječi stoji zabrinutost za smjer u kojem se ljudske navike mijenjaju, što utječe na živote i pojedinaca i obitelji i, na kraju, čitavog društva. Ta zabrinutost nam zvuči poznato i vjerojatno se barem u jednom trenutku pojavila kod većine ljudi.
„Nije pametno samo gledati u mobitel, treba malo kreativnosti, osloboditi mozak od tog velikog opterećenja. A mobitel je i trošak, na njemu bude svašta, samo se gubi vrijeme, fantazira i nema ništa od toga. Bolje raditi nešto kreativno, to je em korisno, em lijepo“, misli Rozalija.
A nama je bilo i lijepo i korisno s Rozalijom razgovarati. Njena priča je jedna u nizu kojom želimo otkriti i istaknuti vrijednosti koje nose najstariji među nama, a koje prečesto ostaju u sjeni predrasuda i stereotipa. Svi u tome možete sudjelovati i imate priliku početi već sada: dijeljenjem ove priče ili sličnim razgovorima sa starijima koji nas okružuju.
Ovo je jedna priča u nizu kojom želimo otkriti i istaknuti vrijednosti koje nose najstariji među nama, a koje prečesto ostaju u sjeni predrasuda i stereotipa. Svi u tome možete sudjelovati i imate priliku početi već sada: dijeljenjem ove priče ili sličnim razgovorima sa starijima koji nas okružuju.
Prethodne priču iz ovog serijala možete pročitati ovdje: