Sreto, 72 godine
Malo je pitanja na koja Sreto ne odgovara uz smijeh. Ima 72 godine i kad se osvrne unatrag, kaže, vidi da itekako ima o čemu pričati. Modni dizajner, nastavnik likovne umjetnosti, turistički djelatnik i uzgajivač domaćih životinja, sve je to Sreto bio ili još uvijek jest.
U našem kraju poznat je kao vlasnik Kokingrada, kojeg je sa suprugom polako stvarao i širio. Taj ih je projekt i dalje ispunjava, posljednjih godina proširili su kapacitete, odrade preko 300 noćenja godišnje, ali kaže da i dalje o svemu uče.
“I to nam je glavni povod za kontakt sa drugim ljudima“, kaže.
Ali vratimo se sada na njegovu prošlost. Sreto je završio srednju umjetničku školu, dvije godine je tražio posao, a kasnije je punih 20 godina radio kao dizajner u tekstilnoj industriji. Uvijek je radio i dodatne poslove. “S kolegama sam fotografirao svadbe i maturalne zabave, radio zaštitne znakove i izloge, radio sve i svašta”, prisjeća se Sreto, dok opušteno i bez napora s nama dijeli sjećanja koja su ga oblikovala i iskustva koja je nakupio u svoje 72 godine života.
A kako je, kad je imao 20-ak godina, gledao na osobe koje su tada bile dobi u kojoj je on danas?
“Pa i na puno mlađe osobe smo gledali kao na starije, mudrije ljude. Sad vidim da to nisu bile velike godine. Za nas su stariji ljudi bili već oni od 45-50 godina. I kada danas hodamo po groblju pa vidimo da je netko umro s 52-53 godine, pa se sjetimo da bi on danas bio stariji čovjek, a mi smo 20 godina stariji od njega. I još se krećemo i radimo više nego dok smo bili mladi”, zadovoljno kaže.
Dalje priča kako je u mladosti smatrao da stariji vode jedan život s kojim oni, mladi, nemaju veze i nisu imali nikakvu predstavu o tome kako izgleda život u trećoju dobi. “Nismo imali vremena razmišljati jer smo stalno negdje bili. I normalno, u večernjim satima nas nikad nije bilo kod kuće, onda je bio kavanski život u Baranji drugačiji, puno aktivniji, puno više naroda, puno više ljudi. Nije bilo mobitela, nije svako imao auto, ali smo u svako doba dana znali gdje će i u kojem restoranu tko biti. A kako smo uspjeli, to danas ja ne znam objasniti”, smije se Sreto.
Jedna stvar bila je konstanta u njegovom životu, a to je umjetnost. Osim kroz modni dizajn, umjetničku crtu izražavao je i kroz slikanje. Danas za to nema prilika koliko bi htio, dok je nekada slikao i do 30 slika na godinu. Kaže nam da umjetnost za njega znači doživjeti život na što bolji način.
“Ali umjetnost je postati i ostati zadovoljan većinom stvari koje čovjek napravi u životu”, kaže.
Puno članova njegove obitelji imalo je umjetničkog talenta, ali u njihovom slučaju taj talent nikada nije dobio priliku, zbog stvarnosti napornog života na selu.
“Ali su nas naši učitelji usmjeravali, mene najviše moj učitelj likovne kulture Pero Markić, koji je predavao u Kneževim Vinogradima. A kad sam se odlučio za školovanje na umjetničkoj školi, moj djed je rekao da mu je doživjeti da vidi kako se crtanjem može lijepo zaraditi”, u smijehu prepričava Sreto.
“Najveća planina na putu prema umjetničkoj školi bio mi je kućni prag”, prisjeća se, jer se tada nije baš često odlazilo izvan sela. Ali imao je podrušku svoje obitelji, o čemu govori i potez njegove majke. “Mama je – naša baranjska seoska žena – otišla u Novi Sad, da vidi gdje je ta škola i da je obiđe. To je bilo 1968.”, priča nam Sreto.
Uz tako šareno i bogato iskustvo, i ne čudi što mu je glavna poruka drugima da se kroz život probaju baviti sa što više stvari, kako bi ih isprobali. A za čime žali? Što nije više “odao okolo” i upoznavao druge sredine.
Na kraju razgovora i mi možemo potvrditi da Sreto itekako ima toga za ispričati svijetu pa nam je tim više drago što smo dali prostora upravo ovakvim pričama, a Sretina je još jedna u nizu kojom želimo podsjetiti na vrijednosti koje nose najstariji među nama. Svi u tome možete sudjelovati i imate priliku početi već sada: dijeljenjem ove priče ili sličnim razgovorima sa starijima koji nas okružuju.