Arpad, 82 godine
Gospodin Arpad cijeli je život proveo u školi: bio je učenik, student, zatim učitelj, ali i ravnatelj. Najviše je volio matematiku i likovni odgoj, posebno slikanje. Ali vremena za kist i platno našao je tek u 60. godini, kada je krenuo na tečaj, i to kao daleko najstariji među polaznicima.
“I bilo mi je ugodno vidjeti da znam nešto, da mi ide”, prisjeća se.
I očito mu je išlo jer danas, 20 godina nakon, vještinu slikanja prenosi drugima, učenicima osnovnih i srednjih škola u likovnim kolonijama u Baranji, koju nikada nije napustio duže nego što je to školovanje tražilo. I tako i danas nastavlja učiti druge i davati zajednici u kojoj živi ono najvrjednije što ima – svoje vrijeme, svoje znanje, svoje iskustvo. A čovjeku s toliko životnog iskustva itekako imamo razloga vjerovati.
“Puno više znači nešto dati, nego nešto dobiti. Tu ima puno više zadovoljstva”, tvrdi.
Zbog njegovi dobi smo i razgovarali, u potrazi za inspiracijom među životnim pričama koje nas okružuju, a koje prečesto ne čujemo. Iako su upravo takve priče pravo bogatstvo mudrosti i iskustva. I grade društvo u kojem se svatko osjeća viđen, vrijedan i poštovan.
Rado nas je primio u svom domu, tek nekoliko dana nakon što je napunio 82. godine. Velika je to brojka, pomislit će oni koji su joj još nezamislivo daleko. Ali gospodin Arpad dokaz je da se takvim brojkama ima razloga veseliti.
On se pak veseli slikanju, koje je za njega, izgleda, cijeli život bilo na čekanju, jer su druge stvari imale prednost. Rođen u izniumno siromašnoj obitelji, kao i većina njegove generacije, pred njim je bio život pun teškog rada.
“Da mogu vratiti vrijeme, nema puno toga što bih volio promijeniti. Ali nešto ima: ja sam uglavnom živio za sutra pa sam štedio za djecu, gradio kuću i tako dalje. Da sam znao sve ono što sad znam, više bih živio za danas. Što to znači? To znači više uživati sada, u vremenu u kojem jesi, ne samo raditi.”
To, kaže, ne znači da ne treba raditi, jer besposličarenje nikad nije volio. I blagim, ali samouvjerenim glasom, kakav može izaći samo iz nekoga s toliko životnog “staža”, ističe da treba raditi. I raditi pošteno. Njega je to vodilo cijeli život.
“Iz siromaštva sam se izvukao, bilo je to dosta teško. I da se ponovno rodim to bih opet morao i bilo bi dosta teško, ali ne bih puno toga mijenjao. Ipak, ne bih baš uvijek živio samo za danas. Nego samo malo više, nego što jesam”, iskreno nam priča Arpad.
Ali volio bi da je više pokazivao ljubav, jer to mu nije bila navika. I sad kad je ostao sam i kad pogleda unatrag, to vidi kao svoju grešku koju ne bi ponovio.
U mladosti je, kaže, htio-ne htio, bio na puno načina uključen u rad za društvo u kojem je živio. “Ja sam to uvijek prihvatio, nikad nisam znao reći “ne” i radio sam i ono što nisam posebno želio. Ali društvo je to nametalo, na neki način, a ja sam volio raditi za društvo”, iskreno priča Arpad.
U jednom trenu je bio i tajnik mjesne zajednice gdje je imao puno kontakta s različitim generacijama.
“Naravno da sam cijenio starije ljude, ali bilo mi je zadovoljstvo što su i oni cijenili moje znanje. Oni su cijenili moj rad, a ja njihov, to je bilo uzajamno. Ne znam kako je sada, ali tada je tako bilo.”
Sada je on ta starija generacija, što sa sobom nosi različita iskustva. “Ljudi moje generacije ima sve manje i ponekad se osjećam usamljeno u velikom društvu. To je neugodno. A mladi su drugačiji i to je normalno, i mi smo bili drugačiji u ono vrijeme. Sjećam se ja toga, kada smo mi počeli plesati twist i rock and roll, a starije žene su sjedile okolo i gledale: “šta ovi rade”, prepričava nam u smijehu.
Arpad nije doživio da ga ljudi svoje na broj njegovih godina i u njemu vide samo “starca”. Iako ga nisu zaobišle takve priče o iskustvima drugih, po godinama bliskih ljudi. Oči kojima gleda svijet svega su se nagledale: ratova, neimaštine, razdoblja blagostanja. I puno društvenih promjena, od kojih mu se jedna posebno ne sviđa.
I tu leže njegove glavne poruke nama koje još puno životnih lekacija čeka iza ugla.
“Danas se čini da je cilj života što više novaca zaraditi. Ali novac ne usrećuje, novac je samo životna potreba, ali nije njegov cilj. Možda novac u nekom dijelu daje zadovoljstvo, ali primjećujem i to da oni koji imaju više, žele još više. Dovoljno je da imaš za normalan život, ništa posebno. Osim toga, sad kad sam ostao sam, vidim neke svoje greške koje ne bih više činio. Više bih iskazio svoju ljubav, jer sam bio takav da nisam baš bio taj koji pokazuje ljubav. Tako sada sebe vidim kad pogledam unatrag“, zaključuje.
Jednostavne su to, ali i dobre životne poruke koje vrijedi zapamtiti. Posebno u današnjem svijetu u kojem bi dobro došlo malo više međusobnog razumijevanja i gledanja na svijet kroz tuđe oči. Pa tako i one (mnogo) starije od naših.
Ovo je jedna priča u nizu kojom želimo otkriti i istaknuti vrijednosti koje nose najstariji među nama, a koje prečesto ostaju u sjeni predrasuda i stereotipa. Svi u tome možete sudjelovati i imate priliku početi već sada: dijeljenjem ove priče ili sličnim razgovorima sa starijima koji nas okružuju.