Zsuzsana, 84 godine
Zsuzsana ima 84 godine i još puno toga za dati ovome svijetu. Neumorno piše povijesne knjige o Suzi, koje je igrom slučaja počela pisati godinama ranije, kad je selo obilježavalo 750 godina postojanja. Istraživanje povijesti sela nešto je u čemu uživa i, kako sama kaže, “pa ne bih to radila da ne uživam”.
Zapravo, da je bilo po njenom kad je bila mlada, upravo bi pisanje bilo njezin posao. Htjela je studirati književnost, ali kao što to često bude i danas, a bilo je i u vrijeme Zsuzsanine mladosti, želje i mogućnosti nisu iste. Zato se ona obrazovala za učiteljicu, počela raditi i kasnije uz rada studirala da postane nastavnica matematike. I tako je, učeći djecu brojkama, jednadžbama, razlomcima i geometriji, zaradila i mirovinu.
Iznos te mirovine nije ni blizu onog truda i doprinosa koji je godinama davala podučavajući djecu, što mnogi umirovljenici koji ovo čitaju mogu reći i za sebe.
“Ali šta mogu? Moram. Koliko imam, toliko moram”, komentiram Zsuzsana
S ponosom priča o velikim događajima u selu koje je pomogla organizirati, kao što je bila dvodnevna proslava 100 godina osnutka čitaonice ili već spomenuto obilježavanje 750 godina Suze. I danas se puno toga događa, kaže, ali se za njih ne zna.
“Organizira se i sad u selu štošta, ali ljudi ne dođu jer nema reklame. Stave na internet pa tko ima internet pročita i dođe ako hoće, a ako neće, ne dođe. Ali ako nema internet, taj onda više ne postoji.”
Još jedan je to primjer kako tehnologija “gura” neke ljude sa strane, a često su to upravo stariji. Vremena su, kaže Zsuzsana, potpuno druga.
“Nekad mi je žao, ali moramo se pomiriti s time da su vremena druga. Ljude više ne zanima što ih je zanimalo prije 50 godina.”
Ali nije sve danas lošije nego što je bilo ranije. “Ja sam mnogo toga ispustila iz života. Jako kasno sam se udala. Imala sam velike ljubavi, neispunjene. Ali mogu vam i to objasniti. Moja mama je ostala udovica sa 25 godina i ona se jednostavno bojala muškaraca. Bojala se da ne bi u selu došlo do nekakve priče. Tako da sam ja to naučila i nehotično primila od nje”, prisjeća se nepisanih pravila, društvenih “okova” i lakoće kojom je netko, a posebno žena, mogao zaraditi stigmu za cijeli život.
Ona sama kad je bila mlada, nije obraćala puno pažnje na starije osobe.
“Mogu vam reći da ni ja nisam baš u njima vidjela ne znam šta. Moram priznati. Bilo je nekoliko ljudi za koje sam znala i koje sam cijenila”, ističe Zsuzsana i kaže da se to najviše odnosi na one koji su se u Suzi amaterski bavili kazalištem, što i ne čudi s obzirom na to da ju je kultura uvijek privlačila.
A kako se danas mlađi odnose prema njoj, kada broji preko 80 godina?
“Ne mogu reći da se netko ružno ponašao prema meni, samo nekad osjećam da me zanemaruju. Nisam više interesantna”, ocjenjuje.
Kad je pitamo koju bi životnu lekciju izdvojila i podijelila sa svijetom, nema dvojbi: treba biti ustrajan u onome što ti je važno.
“Za ono što smatram da je vrijedno, uvijek ću napraviti ono što mogu. I svi bi trebali tako. Možda to nešto nije važno meni, današnjem jednom mladom čovjeku je važno nešto drugo. Ali ono što je za njega važno, neka pokuša i dati dalje”, poručuje Zsuzsana.
Ona neumorno nastavlja dalje stvarati, istraživati, doprinositi kroz rad na povijesnim knjigama. I iako ima i napornih dana, kada treba dodatna doza elana i volje, nastavlja istim putem. Bez maštanja o priznanju, već s trajnim i snažnim osjećajem unutarnjeg zadovoljstva.
“Ja sam za sebe napravila ono što sam mislila”, zaključuje.
A upravo taj osjećaj unutarnjeg zadovoljstva cilj je za koji se vrijedi namučiti, i kojeg nam nitko ne može oduzeti.
Ovo je jedna priča u nizu kojom želimo otkriti i istaknuti vrijednosti koje nose najstariji među nama, a koje prečesto ostaju u sjeni predrasuda i stereotipa. Svi u tome možete sudjelovati i imate priliku početi već sada: dijeljenjem ove priče ili sličnim razgovorima sa starijima koji nas okružuju.